Pročitajte radove učenika Osnovne škole Cvjetno naselje s ovogodišnje Smotre literarnog, dramskog i novinarskog stvaralaštva LiDraNo. Čestitamo svima, a osobito Niki koja se plasirala na županijsku razinu!
MOJA PRIJATELJICA ALISA
Gledam u ormar i ne znam što ću obući, ali shvatim da mi nema smisla truditi se oko odjeće kad će se ona sigurno obući ljepše. Čak i da se obučem ljepše od nje, nitko neće primijetiti jer svi uvijek gledaju nju.
Alisa je uvijek u centru pažnje što god se događalo. Pišemo li test, idemo li u grad, hodamo li po trgovinama ili samo stojimo na cesti. Uvijek će sva pozornost biti na njoj. Sve više zanima Alisa nego ja. Samo malo… Zašto ja ovako razmišljam o Alisi? O istoj onoj Alisi koju sam upoznala u prvom razredu kad smo imale sedam godina. O istoj onoj Alisi koja mi je objasnila matematiku kada je ja ne bih razumjela. O istoj onoj Alisi koja je bila moja prijateljica kad nitko drugi nije htio biti moj prijatelj. Ona je moja najbolja prijateljica.
Ipak je više ne mogu podnijeti. Tako me živcira, a ne znam ni zašto me živcira. Kako da shvatim zašto me toliko živcira? Možda mi ide na živce zato što stalno ima pravo. Ipak, oko čega ima pravo? Pa oko svega, rekla bih. To nema smisla. Ne može jedna osoba uvijek sve znati. Ili može? Sad sam samu sebe zbunila. Alisa me možda uopće ne živcira zbog toga što stalno ima pravo. Možda me živcira zbog nečega drugoga, ali onda opet ne znam zbog čega bi me mogla živcirati. Možda me živcira jer je svi vole. Svi je vole i žele se družiti s njom. Ja sam, s druge strane, njezina najbolja prijateljica. Svi koji se žele družiti sa mnom, žele se družiti sa mnom kako bi došli do Alise i sprijateljili se s njom. Moglo bi se reći da me svi poznaju, ali nitko me ne poznaje. Svejedno, nije ona kriva što je svi vole. To ne može biti razlog zašto me Alisa živcira. Nema šanse da me zbog toga živcira. Pa tako sam upoznala puno svojih prijatelja i doživjela puno zabavnih događaja. Ali onda me ipak zanima, zašto me to toliko muči? Zašto ne mogu sama sebi odgovoriti na pitanja? Zašto uopće imam toliko puno pitanja? Zašto me Alisa živcira? Zašto me ovo uopće toliko zanima? Zašto se toliko živciram? Zašto su svi moji argumenti besmisleni? ZAŠTO? Jesam li ja problem? Je li Alisa problem? Je li netko treći problem? Živcira li me samo jedna stvar ili više njih? Živcira li me neka druga osoba, a ne Alisa? Živciram li se možda bez razloga? Živciram li se zbog škole? Trebam još razmišljati i doći ću do rješenja. Ali što ako ne dođem? Doći ćeš do rješenja ako se potrudiš. To bi mi rekao svatko kome bih postavila to pitanje, ali ja ne vjerujem u to. Stalno se trudim, ali nikad ne uspijem pronaći rješenje nekog problema. Ni na matematici, ni na logičkim pitanjima iz biologije i kemije, a ni sad. Ne mogu shvatiti zašto me Alisa živcira. Sigurna sam da ona ne bi imala problema s rješavanjem ovoga mog problema. Ona je savršena. Ona nema svojih problema, a ako se i nađe koji, odmah će ga riješiti. Ona nema mana. Ni psihičkih, a ni fizičkih. Visoka je. Ima lijepu figuru. Ima plave oči. Ima velike ružičaste usne. Ima predivan nos iz svakog kuta gledanja. Ima odvažan stil. Ima lijepe trepavice. Mršava je. Kosa joj je dugačka i ravna. Draga je prema svima. Nikad nikoga ne želi povrijediti. Pametna je. Ima dobre ocjene. Uvijek razmišlja o tuđim osjećajima i o tome što će reći. Savršena je. Ja nisam ni jedno od toga. Da barem jesam. Znam da nisam, ali ipak nije ona kriva za to. Sigurno se mogu promijeniti, ali će ona i dalje biti pametnija, ljepša i bolja. Ali i dalje ona nije kriva što je tako savršena. Ajme, moram prestati ponavljati tu rečenicu. Nije ona kriva što je savršena. Dobro, shvatili smo! Nije da će se išta promijeniti dok razmišljam o tome. Možda će se promijeniti ako s nekim razgovaram o tome.
Pa čekaj… To je rješenje! Ako želim pronaći sebe, svoju bolju stranu i ono nešto u čemu sam odlična, moram popričati s Alisom. Ona je sve to već pronašla. Možda mi može pomoći i pokazati kako je ona pronašla sve to. Jer nije u njoj problem. Mislim, ne mogu ni reći da je problem u meni, ali ako se tko mora okriviti, onda sam to ja. Zapravo, ne ja, nego moje jedva postojeće samopouzdanje. Moram raditi na njemu. Mora prestati jedva postojati. U tome će mi pomoći Alisa. Ako pristane, naravno. Znam da će pristati jer ona je takva. Savršena. Odmah će mi oprostiti, znam da hoće. Neće joj smetati što mi je išla na živce, sve će razumjeti i bit će nam kako nam je i bilo. Možda i bolje jer ću i ja biti bolje, ali sad je 7.58 i kasnim u školu.
Uzimam crnu majicu i tamnoplave hlače i ne zanima me hoće li Alisa izgledati bolje jer se ja osjećam dobro i ugodno u toj odjeći. I to je od sada najvažnije.
Beata Rizmaul, 7.a
NEKA BOLJA VREMENA
Ne volim današnje doba.
Oduvijek sam to znala.
Htjela bih da sam se rodila kada je svijet još imao smisla.
Kada nije bilo žurbe ni tehnologije.
Kada je moda na nešto sličila.
Voljela bih nositi one prekrasne starinske glamurozne haljine raznih boja i s mnogo čipke
i piti čaj iz onog porculanskog čajnika s cvijećem kakav vidimo u filmovima.
Željela bih da sam se rodila u ono doba kada ti je glazba mogla ispuniti dušu i natjerati te da zaplešeš.
Kada si znao što te može usrećiti bez novaca.
I kada su knjige zapravo služile za čitanje.
Kada si cijele dane provodio vani na suncu.
Kada si u gradu mogao leći na livadu i vidjeti nebo puno zvijezda.
Kada su vrtovi bili puni cvijeća.
Željela bih da sam se rodila u neka druga, sretnija i ljepša vremena.
Kada su djeca po cijele dane visjela na drveću i krala trešnje.
Kada nije svaka mlada osoba jurila za novcem.
I tako projurila kroz život koji je toliko kratak, a toliko neprocjenjivo lijep.
Kada si hodao kroz prirodu i divio se svakome kutu.
I kada si u svemu vidio ljepotu, čak i u onome najružnijem i najtužnijem.
Kada se znalo što je ljubav.
Kada su obitelji bile sretne,
a prijatelji pravi.
Rita Galić, 7.b
SIRNA MAČKA
Jednoga dana debela mačka Mica bezbrižno se izležavala na stolu. Kada je ustala da protegne noge, poskliznula se i pala u mišolovku. Probala je sir u mišolovci i toliko joj se svidio da ga se nikako nije mogla zasititi. I tako je Mica postala kradljivica sira.
Otkako je njezina karijera kradljivice sira počela, u svijetu su se stvari mnogo pogoršale. U Italiji je bez ricotte i parmezana nastao kaos, u Švicarskoj su se bez fonduea ljudi smrznuli, a u Americi život bez cheeseburgera nije imao smisla. Jednostavno nije bilo sira – sve dok Micu nije uhvatila psolicija.
Nakon mnogo vremena provedenog u ćuzi, nakon tri potrošena života, nakon toliko tuča, toliko pojedene bezokusne kaše, sve što je trebala, sve za što bi se borila do zadnje kapi znoja, bio je sir! Prebrodila je već dvije godine bez njega, što je za nju bio najveći oblik torture. To je bilo nepodnošljivo. Koliko god ona puta pokuša uteći, neka mrga od psolicajca bi je spriječila. Mica je shvatila da sve skupa više nema smisla. Stisnula je zube i trpjela dok napokon nije izašla iz zatvora. No više nije krala.
Poslije dugog planiranja Mica je otvorila tvornicu. Uz puno uspona i padova, bila je to najbolja tvornica sira u gradu, a Mica je konačno pronašla svoj poziv.
Lukas Rajh, 5.b
SVE SE MOŽE KAD SE HOĆE!
Toga dana bio sam zaista tužan. Prosjek iz engleskog već mi je bio nizak, a sad je još gori. Trebao sam naučiti govoriti engleskim naglaskom, ali nije mi išlo. Dobio sam jedinicu. Možda moj cimer Fantastični Leteći Starac Fabijan ima pravo. Možda ću zaista postati propalica...
Nakon što sam dugo tugovao, nečega sam se sjetio. Fantastični Leteći Starac Fabijan uvijek me vrijeđao i pričao viceve u kojima sam glavni lik bio ja. Odlučio sam da neću biti propalica! Dokazat ću da ima krivo. Napisao sam mu oproštajno pismo i otišao. „Dragi Fantastični Leteći Starče Fabijane, ne mogu više podnositi jedinice iz engleskog. Svaki put kad dođem doma nakon sata engleskog, ti me dočekaš sa svojim ruganjem. Dokazat ću ti da neću biti propalica. Sjetio sam se da uskoro pišemo čitanje i slušanje iz engleskog. To je moja prilika. Tko god se dočepa teksta koji ćemo slušati, steći će veliku moć. A moć se može uporabiti za zlo. To će mi biti najlakša petica u životu. Moram ići, ne smijem trošiti vrijeme. Zbogom.“
Šetao sam ulicama dok nisam pronašao onu koju sam tražio. A to je ona čudna mračna uličica. Progutao sam knedlu, a zatim ušetao. Netko me vidio i prišao mi. Zatim me upitao: „Hej, djetešce, želiš li slatkiše?“ „Imamo sve okuse“, čuo se glas iza njega. Pobjegao sam dublje u ulicu. Uočio sam treću osobu u kombiju kako me gleda. Pobjegao sam. Htio sam otići, ali tad mi se netko obratio. „Mali, trebaš tekst za engleski? Mogu ti pomoći. “ „A kako ti to znaš?“ upitao sam. „Jer sam ja Onaj Cool Lik Bob iz mračne uličice“, odgovorio je. Ja se isto zovem Bob. „Ali trebaš učiniti nešto za mene.“ „A što to?“ zainteresirao me. Nakon što mi je objasnio što trebam učiniti, pristao sam. Po njegovim uputama, preplivao sam rijeku Bamor i popeo se na vrh planine Jastučarec. Zatim sam pronašao jarca kako leži na jastuku. „Ja sam jarac Branimir!“ predstavio se. Nisam došao čavrljati pa sam mu samo predao sveti kikiriki, a on mi je dao ogroman paket šljokica. Vratio sam se Onom Cool Liku Bobu iz mračne uličice i predao mu šljokice. „Vrlo dobro“, rekao je. Onda mi je dao novi zadatak. Poslušao sam upute i pošao. Posjetio sam njegovu baku i rekao joj: „Sad je vrijeme.“ Ona se nasmijala i dala mi knjigu viceva. Na izlazu mi se učinilo da je na jednoj od slika Fantastični Leteći Starac Fabijan, ali nisam stigao to proučiti. Kada sam predao i knjigu viceva, Onaj Cool Lik Bob iz mračne uličice počeo se smijati. Zatim je skinuo masku… To je bio Fantastični Leteći Starac Fabijan! „Misliš da bi se netko kul htio zvati kao i ti?“ reče. Zatim je pobacao šljokice po meni i otvorio knjigu viceva. Počeo je zbijati razne šale o meni. Vratio sam se doma jako ljutit na njega. Ali tad mi je motivacija bila najveća. Primio sam se knjige i učio jako, jako dugo. Ujutro me probudila budilica. Spreman sam.
Kad sam otišao u školu, Fabijan je bio ondje. Rekao mi je da je sve to bio njegov plan kako bih počeo učiti te da, ako nešto dovoljno jako želim, onda to mogu i ostvariti – ali trudom, ne prijevarom. Dok sam pisao test, mislio sam na Fabijana i njegove riječi. I san mi se ostvario. Dobio sam pet! Prosjek mi je napokon dobar. A Fabijan me nečemu i poučio. Sve se može kad se hoće!
Nikola Jakelić, 7.b
SVIJET PO MOJOJ MJERI
„Ona je tako čudna. Ne razumijem tko bi se družio s njom.“
Gledala sam u Barbarine smeđe oči s nevjericom. „To je rekla? U vezi sa mnom? Što ta Tina misli da je neka kraljica?“ rekla sam. „Da, točno to je rekla“, odgovori Barbara. „Mislim, nije da me briga“, odvažno sam rekla lažući, „ali ne razumijem kakav ima problem sa mnom. Sve što je njoj važno jest da ima skupu odjeću i šminku!“ ljutito sam rekla. Nikad ne bih posumnjala da bi takvo što rekla o meni. Iako, nikad je nisam poznavala dovoljno dobro, a nije ni ona mene, barem ne da govori takvo što.
„Ma, pusti je. Ona tako priča o svim ljudima koji su malo drugačiji od nje“, tješila me Barbara. „Ah, da“, tužno sam odgovorila.
Na satu kemije nisam mogla prestati razmišljati o tom komentaru. Zašto je to rekla? Razbijala sam glavu oko besmislenih stvari, kao i uvijek. „Ena, možeš li ponoviti što sam upravo rekla o subatomskim česticama?“ odjednom me upita profesorica. „Hm... to su čestice... koje...“ zastala sam. „Gospođice Ena, ako ne budeš pratila na satu, mislim da ćeš morati snositi neke posljedice. Želiš li stvarno dobiti jedan zbog nepraćenja na satu?“ ukorila me. „Ne, profesorice, oprostite“, odgovorila sam.
Kada sam došla doma, nazvala me Barbara. „Ena, nikad nećeš pogoditi što se dogodilo nakon škole kad si otišla. Tina i Elena komentirale su što si danas obukla i onda im se pridružio i Roko i... nemoj se ljutiti... ja sam im rekla da su stvarno bezobrazni te da pogledaju sebe...“ čekala sam. „Ma daj, samo reci, ajde“, osjetila sam vrpoljenje u trbuhu te je Barbara napokon izrekla: „Pa rekli su da se oblačiš ko klošar i da nije ni čudno što nisi ništa dobila za Valentinovo. Ena, ja sam im rekla da su im komentari odvratni.“ Osjetila sam knedlu u grlu. „Ma dobro je, Barbara, ne ljutim se na tebe, pa branila si me, to je stvarno lijepo od tebe, ali nije me briga što govore o meni. Sada moram ići, mama me zove na ručak. Bok!“ brzo sam poklopila. Buljila sam u ogledalo. U svoj odraz. Kako netko može biti toliko zločest? Kako je to mogla reći? Jedna mi je suza potekla niz obraz. „Mrzim je! Mrzim je iz dna svoje duše!“ tiho sam šaptala u bradu dok mi je druga suza tekla niz obraz. „Enaaa! Spusti se na ručak!“ mama me dozivala iz kuhinje. Brzo sam obrisala suze i spustila se u blagavaonicu. Sjela sam za stol i ne pogledavši mamu u oči kako me ne bi ispitivala zašto sam plakala. No to nije potrajalo dugo. „Hej. Što je bilo? Zašto si tako mrzovoljna?“ stvarno mi se nije dalo objašnjavati.
„Ma ništa.“
„Gukni, Ena. Znam da se nešto dogodilo.“
„Mama, nije stvarno ništa!“
„Ena, ako te nešto muči, slobodno mi reci.“
„Ah. Okej. Ona cura iz razreda,Tina, stalno me trača i govori da se čudno oblačim i da sam čudna po karakteru i takve glupe stvari. Ali neka pogleda sebe. Neka samo pogleda sebe. Njoj je samo važno da se Roko smije njenim šalama i da je u centru pažnje.“
„Jesi li je ti možda ogovarala prije?“
„Ja? Ne! Pred njenim prijateljima ne, nikad! Samo s Barbarom ponekad, ali nikome to ne govorimo.“
„Nemoj previše razmišljati o takvim komentarima. Ionako se ne družiš s njom i ne poznaješ je, a kamoli ona tebe. Ona ne zna kakva si ti zapravo iznutra. Gleda te kakva si izvana i na toj procjeni stvara predrasude o tebi.“
„Ali ja nikad ne govorim tako o njoj, sigurno joj nešto smeta kod mene.“
„Ena, nisi ti problem. To je njen problem. A kada malo promisliš, i ti isto imaš predrasude prema njoj. Imate drugačiji stil odijevanja, sviđaju vam se različite stvari. A ona ne razumije tvoje interese i ti ne razumiješ zašto se nešto njoj sviđa, na primjer, takva glazba.“
„Ali i dalje ne razumijem zašto je tako okrutna!“
„Ne trebaš razumjeti, očito je takva.“
Nije mi se više slušalo mamino predavanje. „Moram ići napisati zadaću“, rekla sam mami i odjurila u sobu zalupivši vratima. Legla sam na krevet i lice pokrila jastukom. „Zašto je tako okrutna?“ pitala sam se u sebi. „Zašto je svijet tako okrutan?“ Tada mi je sinula ideja. Izvadila sam svoju bilježnicu za pisanje i u prvi red napisala – Svijet po mojoj mjeri.
Saša Trstoglavec, 7.b
Znate li što je ableizam i koristite li ga u govoru?
ABLEIZAM U MODERNOM DRUŠTVU
Mnogi ne znaju što se smatra uvredljivim prema osobi s poremećajem ili invaliditetom, dok društvo često potiče i opravdava predrasude.
Ljudi nerijetko u govoru koriste pojedine izraze iako nisu svjesni njihova pravog značenja, stoga u svakodnevnom govoru često možemo čuti ableizam. Što je uopće ableizam? Ableizam, od engleskog ableism, diskriminacija je ili predrasuda prema ljudima s nekom vrstom invaliditeta, npr. ljudima s kroničnim1 i mentalnim2 bolestima, genetskim poremećajima (kao što su Downov i Angelmanov sindrom) te fizičkim invalidima.3
Nažalost, većina ne zna što je ableizam ili da ga koristi u govoru. Ljudi ne znaju što se smatra uvredljivim prema osobama s nekim poremećajem ili invaliditetom te lako opravdavaju svoje svjesne i podsvjesne predrasude sebi i društvu koje čak potiče ovaj čin. Uobičajeni su primjeri ableizma nazivanje nekoga retardiranim, slijepim, gluhim, idiotom, imbecilom, psihopatom ili kretenom. Izrazi poput ovih povezani su s identitetom osobe ili njihovim stanjem te su zbog toga uvredljivi.4 Nazvati osobu koja nema dijagnosticiranu mentalnu retardaciju retardiranim uvredljivo je prema onima s mentalnom retardacijom. Uvredljivo je neku osobu nazvati kretenom u ljutnji ili šali jer je kretenizam najčešće urođeno stanje prepoznato po fizičkom zaostajanju u rastu i po intelektualnom nedostatku.5 Neodlučnu osobu bezosjećajno je uopće uspoređivati s ljudima koji imaju bipolarni poremećaj – to jednostavno nije usporedivo stanje. Uspoređujući ih, podcjenjuju ozbiljnost njihove dijagnoze, vrijeđaju ih.
Razumno je pitanje: zašto je ovo zapravo uvredljivo? Uvredljivo je zbog očite namjere da se vrijeđana osoba osjeća loše zbog uspoređivanja s dijelom identiteta druge osobe. Nedostatak edukacije i općeg zanimanja o predmetu dovodi do vrijeđanja onime što ne bi smjela biti uvreda i implikacija da su ljudi s invaliditetom niža bića, time čineći mnoge nesigurnima oko onoga što ionako ne mogu promijeniti.
Jedan od najnovijih trendova na društvenim mrežama koji mnogi ljudi ableistički objavljuju
kao “Me without Autism VS Me with Autism” gdje stavljaju slike sebe i prijatelja kojeg time namjeravaju uvrijediti. Korisnik TikToka sa dijagnosticiranim autizmom progovara o tome kako ih taj trend vrijeđa. 7Korisnik govori kako autizam nije sinonim za šašavost ili glupost i kako je, kao autistična osoba, umoran od ljudi koji ga tako prikazuju na društvenim mrežama, ali i u pravom životu. Awsten, kako se korisnik nazvao na aplikaciji, kaže da autizam nije zabavan i da se ne bi trebao koristiti kao trend. Awsten je napisao da mu to kao autističnoj osobi čini život noćnom morom. Napisao je kako ne može izaći iz kuće bez slušalica zbog toga koliko ga opterećuju glasni zvukovi, ne razumije društvene znakove poput sarkazma i nevjerojatno mu je teško sprijateljiti se ili kontrolirati svoje emocije. Ne može jesti koliko bi htio ili nositi mnoge stvari zbog svojih senzornih problema. Dvaput ponavlja da mu je to što je autističan učinilo život noćnom morom, kako su prijateljstva i veze vrlo teške, i na kraju, da su trendovi poput ovog pravi problem. Napisao je: “Nije me briga imate li ‘crni humor’ ili ne, (ovaj trend) je ableističan sviđalo se to vama ili ne, odrastite.”
Površno je vrijeđati nekoga riječima koje ne bi smjele biti uvreda. Zato treba razgovarati o tim predrasudama i korištenju ableizma.
Uz ovaj očit primjer ableizma, sve je očitiji i onaj pasivni. Kako se društvo razvija, tako je u medijima, TV serijama i filmovima sve češća tema mentalno zdravlje, pogotovo kod tinejdžera. Neki od primjera takvih serija ili filmova su Girl, Interurupted ili Euphoria, u kojima likovi boluju od mentalnih poremećaja. Likovi iz ovih djela, s onima iz filmova poput The Virgin Suicides, Fight Club ili Black Swan, likovi su koje društvo toliko romantizira da mnogi zapravo žele biti poput njih.6 To je isto vrsta ableizma, pasivna vrsta, ali govoriti bolesnim ljudima da su posebni zbog toga ili koliko im drugi zavide zbog dijagnoze, nije lijepo ni laskavo.
Upravo zbog tako česte krive predodžbe o bolestima i nedostatka istraživanja o mentalnom zdravlju, mnogi si mladi samodijagnosticiraju bolesti poput depresije ili shizofrenije. Zbog takvih ljudi mentalno je zdravlje mnogima postalo šala. A zbog ljudi kojima je ovo postalo samo šala, pate oni koji imaju stvarne probleme.
Kao u Ezopovoj basni Dječak i vuk, ljudi ne vjeruju osobama koje imaju stvarnu dijagnozu zbog svih onih koji lažiraju bolesti kako bi se osjećali posebno. Upravo u tim situacijama, ljudi nesvjesni ableizma pogrešno koriste dijagnoze čime one postaju oružje protiv ljudi sa stvarnim problemima, onih kojima je pomoć stvarno potrebna.
Ljudi s kroničnim i mentalnim bolestima, fizički invalidi i oni s genetskim poremećajima pate dovoljno i bez ableizma i onih koji im govore kako da sami sebe poprave i koriste njihovo stanje kao osobnu uvredu prema njima i drugima. Samo uz dobru edukaciju i osviještenost cijelog društva dijagnoze će se prestati koristiti kao uvrede.
1 bolesti koje traju dugo i zahtijevaju stalnu liječničku skrb i/ili ograničavaju dnevne aktivnosti
2 bolesti koje utječu na raspoloženje, razmišljanje i ponašanje
Nika Maček, 8. b
コメント