Cvjetno i LiDraNo 2025.

I ove smo godine sudjelovali na Smotri literarnog, dramskog i novinarskog stvaralaštva LiDraNo!

U kategoriji literarnih radova sudjelovale su učenice Una Skendžić (6.b) i Saša Trstoglavec (8.b) te učenici David Galić (2.a), Ivor Kutnjak (6.a) i Luka Miholić (8.a). Nakon smotre na općinskoj razini održane baš na Valentinovo, 14. veljače, dalje je prošao učenik Luka Miholić sa svojom pjesmom naslova – „Pjesma“! Bravo, Luka!

U tjednu 3. – 7. ožujka održana je županijska razina na kojoj je predstavljena i radijska emisija „Umjetna inteligencija je dio nas“ naše radijske skupine „Radio Cvjetno“. Lota, Zara, Bruna, Ilane, Luka, Maro, Mona, Ivane, Mia – bravo!!!

Iako naši učenici nisu predloženi za državnu razinu smotre, ponosni smo na njihovu kreativnost i trud koji su uložili u stvaranje svojih radova! Bravo!

Radove pročitajte u nastavku, a radijsku emisiju poslušajte na poveznici: https://youtu.be/-yftMduHvPU

DAVID GALIĆ: ZABORAVLJENE STVARI

ZABORAVLJENE STVARI

Jednog dana, u stvari, ova priča počinje navečer i  ponavlja se skoro svaku večer u mojoj školi. Čim se pogase svjetla u školi, događa se nešto čudno.

Sve izgubljene i zaboravljene stvari se probude. Najčešće su to gumice, šiljila, olovke, bojice, veste i kistovi.

Te večeri, u jednom trenu, svi su se okupili u dvorani i razgovarali.

– Ovo je precool, upravo sam obojila zid – kaže olovka veselo.

– Noa me, prije odlaska kući, ostavio na vješalici u WC-u! – rekla je vesta.

– Eh, bez riječi sam… – reče knjiga kroz smijeh.

Svi se veselo nasmiju.

– Dođite! – pozove ih kist. – Idemo igrati igrice na računalu! Znate, Math playground.

– Gdje se to igra? – pitaju škare.

– Pa u informatičkoj učionici. Mozgaj malo! – našali se kist.

Nakon toga odlučili su se spuštati po stepenicama.

– Svi na knjige! – vikne kist.

– Vijuuu! – vikali su dok su letjeli na knjigama.

– Gladni smo! – viknu svi nakon spuštanja.

U školskoj kuhinji su se najeli i napili.

Zatim su otišli u 2.a i gledali Netflix. Slušali su glazbu na Youtube-u. Neki su igrali šah i društvene igre.

Kada je svima bilo dosta i svima se prispavalo,  vratili su se ondje gdje su i pripadali.

Svanulo je jutro i Noa veselo vikne: – Moja vesta! Netko ju je vratio na mjesto!

– Da, baš! – promrmlja vesta sebi u brk.

IVOR KUTNJAK: BUBA U UHU

BUBA U UHU

Kad mi netko bubu u uho baci,

zaboravim karte što su mi u šaci.

Ta misao sve mi ostale misli muti,

tada ne mogu ništa čuti.

Ta me stvar sad stalno lovi,

kakvi su ovo ružni snovi?!

Ne znam kamo me vodi ovaj pravac,

no iznenada mi iz uha iskoči mravac!

Izgleda da je to stvarno bila buba

koja me vodila do mentalnog ruba.

Sve je to Filip meni smjestio

kako bi sebi pobjedu u Unu namjestio.

UNA SKENDŽIĆ: LJETNA AVANTURA

LJETNA AVANTURA

Ljetni su praznici počeli. Prvih nekoliko dana imalo se što raditi. Nina je čistila tavan s mamom, Luka je išao na Plitvička jezera, Ema je imala pjevački nastup, a Noa je kuhao s tatom. Uglavnom, svaki su dan imali neku zanimaciju, ali tih je nekoliko dana prošlo. Pa što će sada raditi dva i pol mjeseca? Nego, vratimo se na Ninu. Ona je čistila tavan s mamom. Njezina je prabaka umrla prije dvije-tri godine, ali ostavila joj je nešto prilično zanimljivo. To nešto nalazilo se u kutijici koju joj je dala i rekla da dobro čuva, pa ju je Nina stavila na tavan.

Sad je na nju naišla, pa ju je uzela čvrsto u ruke te odnijela prijateljima. Nina, Ema, Noa i Luka imaju svoje malo skrovište za druženje. Kućicu na drvetu! Sami su je izgradili. Ondje se stalno viđaju. Nina je svima napisala da dođu točno u pet sati. Kada su se okupili, Nina reče: „Prabaka mi je ovo dala prije četiri godine. Ne znam što je, ali znam da je vrijeme da saznamo – zajedno.“ Svi su se složili, a ona lagano podigne poklopac kutijice. Bio je to nekakav stari papir presavijen bezbroj puta. Nina ga razmota. Jako pažljivo, da se ne potrga. „To je pismo!“ vikne Nina. Krene čitati:

Draga moja Nina,

ovo je jako povjerljiv papir. Kada sam bila tvojih godina, maštala sam o svemu i svačemu. Jedna od glavnih stvari o kojima sam maštala bio je bajkoviti, skriveni grad. Slušaj me dobro, dušice. Taj sam grad pronašla! No ne smiješ nikome govoriti o tome. To je samo naša tajna. U kutijici je i ključ koji će ti biti potreban tijekom avanture. Na dnu se nalazi i karta. Lijepo se zabavi tražeći grad!

Najveće puse šalje ti

tvoja prabaka Julijana.

„Ovo je zanimljivo“, kaže Luka. „Sjećate li se kako nismo znali što ćemo sa samima sobom? Ovo je savršena zanimacija!“ reče Ema. Svi su se složili i počeli dogovarati plan. Spremili su ruksake i napunili ih sendvičima, vodom, malom kutijom prve pomoći, a svatko je imao i jedan voki-toki. Probudili su se u sedam ujutro i roditeljima ostavili svi istu poruku: „Idem van s prijateljima. Na sigurnom sam, ne morate se brinuti.“ No ono što im je zapravo jedino bilo potrebno bio je mozak. Nina je ponijela i prabakinu kutijicu i sve u njoj. Krenuli su. Počeli su se penjati do Sljemena. Stajali su u koloni; Nina je bila prva jer je imala kartu, zatim Noa, pa iza njega Luka i naposljetku Ema. Umjesto da skrenu prema vrhu, nastavili su ravno. Ušli su duboko u šumu, ali nije bilo strašno nego prelijepo! Miris svježeg zraka, lijep prizor prirode i, naravno, dobro društvo! Velika je prednost ta da je sredina lipnja pa nije vruće. Hodali su još trideset minuta, a onda…

„Stop“, zaustavi ih Nina. „ Karta kaže da smo ovdje, ali to nije isti prizor koji gledam na karti!?“

„Nema veze, probali smo“, reče Noa s teškim uzdahom. Okrenuli su se i počeli vraćati doma. Lagani vjetrić zavijori i Nina se trzne. „Čekajte, pa mi smo skroz blesavi!“ kaže ona.

„Kako misliš blesavi?“ upita Ema uvredljivo.

„Pa, zaboravili smo ključ“, reče Nina smijući se.

Brzo su se vratili. „Što sad?“ upita Luka.

„Sad trebamo otkriti kamo ide ovaj ključ“, reče Nina.

Tražili su i tražili gdje taj ključ pripada, ali ništa. Umorni od traženja, smjeste se u hlad i naslone na drveće. Kada se Luka naslonio na stablo, lagano je propao, a pod njim se pojavio nekakav tamni pretinac. Bila je to ključanica! Svi su se naglo podignuli s tla, a Nina uzbuđeno gurne ključ u ključanicu. Okrene ključ i čuje se: klik, klik, klik! Stvore se stube. Ali ne bilo kakve stube, već beskonačne!

„'Ajde, što čekamo?“ upita veselo Noa koji se već popeo na nekoliko stuba. Stuba je bilo toliko mnogo da su prešli oblake! Došli su do kraja. Do tamnih vrata. Noa ih pažljivo otvori, a unutra ih dočeka mrkli mrak. Pomalo uplašeno krenuli su u mračni tunel, jedva su vidjeli kuda koračaju. Odjednom se stvori kraj slijepe ulice. „O, ne! Što sad?“ zabrinuto će Ema. Pokušaju pogurati zid, ali uzalud. Luka primijeti nekakve brojke i riječi na zidu. „Daj mi kartu, Nina“, reče. Dok drugi traže izlaz, vikne: „Mislim da sam našao rješenje!“ I na karti su bili neki brojevi i riječ, ali drugim redoslijedom. Pritisne brojeve i napiše riječi redom. Ovako: 21blizuste54. Zid se otvori kao vrata i tunel se produlji. “Bravo Luka!” kaže Nina začuđeno i sretno. “Pa kako si to uspio?” upita Noa. “Ah, to ti je tako kada voliš zagonetke i matematiku”, uzvrati Luka. “Prvo smo ti se smijali jer voliš matematiku, ali sada si nam spasio život!” zadivljeno će Ema.

„Ovo neće biti tako lagano kao što smo mislili.“ Nastave hodati kroz tunel dok se odjednom ne čuje „tik“! Noa je slučajno stao na jedan od hijeroglifa, a za njim su se redom pojavili ostali. „Što je sad ovo?“ upita Noa. „To su hijeroglifi“, reče Nina. Noa se prerano zaleti i stane na drugi hijeroglif. Stao je na krivu tipku i umalo umro! Tipka se pomaknula i nastala je rupa, ali na svu sreću Noa se na vrijeme pomaknuo i stao na sigurno. „Mislim da trebamo nešto napisati“, kaže Nina zbunjeno. „Na karti piše Izgubljeni Grad. Možda to trebamo napisati, ali kako ćemo kad nitko ne zna čitati hijeroglife?“ upita Nina. Svi pogledaju hijeroglife izbliza. Primijete da se ispod znakova nalaze male riječi kao: nikada, može, grad, super, izgubljeni… Pritisnuli su određene hijeroglife da dobiju „Izgubljeni Grad“. „Uspjeli smo. Pritisnuli smo točne hijeroglife!“ poviče Luka i svi si čestitaju.

Zid se na kraju tunela otvori, a oni ugledaju najljepši prizor svojih života.

SAŠA TRSTOGLAVEC: RELATIVNA STVARNOST

RELATIVNA STVARNOST

Ležim na krevetu u mojoj maloj šarenoj sobi s lampicama u obliku zvijezda i posterima na pjevače, bendove, filmove, fotografije s prijateljima. Sve što je jednom tinejdžeru potrebno. Razmišljam o vikendu. Želim ići nekamo. Bilo gdje. Samo želim biti među ljudima. Možda bih mogla otići u grad. Vidjeti nekog slatkog. Pričati... I onda još malo pričati.

Uzimam mobitel, glupu napravu koja mi samo troši vrijeme. Gledam priče ljudi koje pratim na Instagramu. Stišćem sviđa mi se, a ne sviđa mi se. Bacam mobitel na kraj kreveta i zatvaram oči. Čujem buku i razgovor. Smijeh. Poznati smijeh. Ispred sebe vidim svoju najbolju prijateljicu. Kada se smije, ima širok i veseo osmijeh. Počinjem se smijati. Pričamo o nekome tko joj se sviđa. Gledam ljude oko sebe. Sretni su. Noć je i trčimo po praznim ulicama. Prijateljica trči od mene, ali ja se ne mogu pomaknuti. U prsima osjećam onaj ljepljivi i vrući osjećaj. Za dva dana je ispit iz matematike. „Ništa nisam učila“, odzvanja mi uglavi. Ljepljivi osjećaj se pojačava. To je onaj osjećaj koji ti govori da će se, ako nešto pogrešno napraviš, sve raspasti. Nećeš moći upisati gimnaziju, nećeš završiti fakultet, onda ćeš biti smetlar i živjeti sam do kraja života. Duboko udišem, ali kao da su mi začepljene uši. Sve je tiho i mirno. Plivam u moru punom nepoznatih stvari, ali nije me strah. Ljeto je i nema škole. Zaranjam još dublje u nepoznato plavo more, ali ljepljivi osjećaj se vraća. Moram učiti za odgovaranje iz kemije. I riješiti zadatke iz fizike. Ništa neću stići. Tražim mobitel kako bi potrošila vrijeme i otarasila se tog osjećaja, ali sada sam na zelenom travnjaku usred ničega. Ispred mene je šuma. Kroz drveće izviru zlatne zrake sunca. Čujem neki smijeh i viku. Iza mene su dvije djevojčice, obje u kratkim hlačama. Jedna ima dugu riđu kosu koja se na suncu čini zlatna, a druga crnosmeđu gustu kosu sa šiškama koje joj upadaju u oči. Igraju badminton. Riđokosa mi se obraća i govori mi da im dodam lopticu. Prolazi vrijeme. Zajedno gledamo zalazak. Daju mi šarenu narukvicu koju odmah stavljam na lijevu ruku. Crnokosa me zove na koncert u osam navečer. Govori mi kako sviraju njezini prijatelji i da će nam biti zabavno. Ja pristajem i odlazim doma. U osam ih čekam kod kluba. Do mene dolazi moja najbolja prijateljica. Zbunjena, što ona radi ovdje, ulazim s njom u klub, puna adrenalina. Riđokosa i crnokosa nam mašu i zovu nas u prvi red. Plešemo i plešemo. Osjećam se istinski sretno. U tom trenutku ne treba mi ništa više. Nikakav pogled, nikakav mobitel, nikakva škola. Jednostavno – sreća.

Glazba i dalje svira, ali sve postaje tamnije. Disanje mi se ubrzava. Osjećam otkucaje srca. Sve su glasniji. Odjednom mi zvoni mobitel i naglo otvaram oči. Podižem ruku i vidim na njoj šarenu narukvicu. Nikad je nisam vidjela. Brzo je zaboravljam i javljam se na mobitel. Na liniji je moja najbolja prijateljica. Zove me na koncert u osam navečer. Neki njezin prijatelj svira. Je li ovo deja vu? Zar se nije ovo već dogodilo?

 „Dogovoreno. U osam ispred kluba.“

LUKA MIHOLIĆ: PJESMA

PJESMA

Pjesma se čita,

pjesma se sluša,

u pjesmi traži se nada,

u pjesmi traži se duša.

Mrtvome papiru,

što bijaše drvo,

pjesnik daje novi život,

vraća ga u stanje prvo.

Svatko od nas

ima pjesmu u sebi.

Govorim o svima,

govorim i o tebi.

Netko ima samo jednu,

nekome dvije su dane,

a netko broj prevelik

da u jedan stih stane.