PRAVO NA PISMENOST JEDNO JE OD TEMELJNIH LJUDSKIH PRAVA

Kada kažemo pismenost, većina nas pomisli na papir i olovku kojom pišemo slova ili riječi. Ali pomisli li itko na sposobnost pismenosti, mogućnost čitanja tih slova i riječi? Pomislimo li na to? Najvjerojatnije ne.

U svijetu je zadnjih 50 godina 773 milijuna ljudi koji su nepismeni, a najviše žena. 773 milijuna ljudi ne može izraziti svoja mišljenja i osjećaje na papiru. 773 milijuna ljudi ne može to pročitati. 773 milijuna ljudi ne prepoznaju pismo. 84 % tih ljudi su žene. To jest, 650 milijuna žena zbog religijskih razloga, zbog vlasti države, zbog siromaštva, zbog nemogućnosti obrazovanja, ne može ni pisati ni čitati. 650 milijuna žena nikad neće zapisati recepte za kolače, popise za kupnju, poruke za lijepi dan i duga rođendanska pisma. Kakva je onda njihova budućnost? Žene koje se zbog svakakvih slučajeva, najčešće siromaštva, ne mogu školovati, ne mogu ni naučiti pisati ni čitati, ne mogu se onda ni zaposliti niti ostvariti ono što su one htjele i željele, nego na kraju ostaju kod kuće, brinu se za djecu, čiste, kuhaju i naporno rade. Ja ne mogu ni zamisliti nemogućnost pisanja i čitanja. Znam koliko bih nesretna bila jer toliko volim čitati i piskarati.

Ali što ako ovo pogledamo s druge strane? Što ako su ti ljudi ili pleme ili zajednica potpuno izolirani od vanjskog svijeta. Mogu li biti sretni iako se ne školuju? Pleme Pirahã, jedno od najsretnijih plemena na svijetu, živi uz obalu Amazone i ima ih između 300 i 400. Zašto najsretnije pleme na svijetu, pitate se? Tajna je u jednostavnosti. Imaju samo dva broja, nekoliko i puno. Samo dva naziva za boje, tamno i svijetlo. Ne poznaju niti kalendare niti datume. Svake večeri pjevaju uz vatru i vjeruju da su snovi važni za život. Iako nisu školovani, iako nisu zaposleni, iako ne znaju komunicirati s ostatkom  svijeta, iako nemaju posebna pisma, oni su i dalje jedno od najsretnijih plemena na svijetu i žive u miru i slobodi. Nepismenost je za neke blagoslov, a za neke nesreća.

Ali za ljude koji žive u svijetu gdje je pismenost temelj imalo uspješnoga života, itekako je potrebna da bismo komunicirali u svim pogledima života. Da ovaj svijet bude bolje i ljepše mjesto i da se ljudi mogu školovati i biti pismeni, zajedno možemo napraviti razliku. Možemo skupiti novac za materijale, bilježnice i olovke, novac za izgradnju škole. Jer čak i mala pomoć može promijeniti živote.

Najviše mi je žao što ti nepismeni ljudi koji ne mogu čitati ni pisati neće nikada doživjeti ljepotu stiha, dubinu rečenica, skrivenu misao, sreću i slobodu: Najbitnije je očima nevidljivo. Treba tražiti srcem.

Ana Šijan, 7.a

ŽELIMO JEDNAKA PRAVA ZA SVE!

Nakon čitanja i interpretacije romana Deborah Elis Djevojčica iz Afganistana učenici sedmoga razreda proučavali su odnos pismenosti i nepismenosti u svijetu, ali i pripremali zamišljeni govor s temom prava na pismenost za Kongres mladih o obrazovanju.

Ovo su riječi Pakistanke Malale Yousafzai, najmlađe dobitnice Nobelove nagrade za mir: „Jedno dijete, jedan učitelj, jedna olovka i jedna knjiga mogu promijeniti svijet. Obrazovanje je jedino rješenje.“

Inspirani ovim riječima i sudbinom Parvane, glavnog lika pročitanoga romana, nastali su radovi u nastavku.

OBRAZOVANJE I PRAVO NA PISMENOST KAO TEMELJNO LJUDSKO PRAVO

Prema UN-ovoj Konvenciji o pravima djeteta, svakom  djetetu mora se omogućiti pravo na obrazovanje, odnosno pravo razvijanja punog potencijala za život. Obrazovanje omogućuje djetetu da nauči pisati, razmišljati, propitkivati i analizirati. Djeca diljem svijeta žive u različitim životnim uvjetima. Neka žive u siromaštvu, dok neka u obilju. Mnoga djeca žive u područjima pogođenima ratom ili neimaštinom. Još i danas, kada mislimo da je svaki kutak zemlje razvijen, postoje zemlje koje još uvijek nisu omogućile djeci barem osnovno obrazovanje, odnosno čitanje, pisanje i računanje. Odgoj također ima veliku ulogu jer utječe na način razmišljanja svakoga djeteta. Djetetov način razmišljanja i stav prema životu prvenstveno se oblikuje unutar zajednice u kojoj živi. Stavovi i razmišljanja djeteta su, tako reći, nametnuti, što je prirodno i normalno. Ali prirodna mora biti i dostupnost drugačijeg načina razmišljanja, ponekad drugačija od naučenog. A to se dobiva znanjem. Obrazovanje mora omogućiti i naučiti svako dijete da slobodno izrazi svoje mišljenje temeljem prikupljenog znanja koje je steklo godinama školovanja. Želim reći da obrazovanjem učimo razmišljati svojom glavom. Zbog djeteta kao što je Parvana, svjetske organizacije i razne druge udruge koje se bore za temeljna ljudska prava, ali i mi kao građani ovoga svijeta, svojim manjim ili većim djelima dužni smo pomoći drugima da žive što jednakije kao i mi koji uživamo ta prava.

Ema Šilić, 7.b